ZDRAVSTVENE PRILIKE I LIJEČNIČKA PRAKSA U PROŠLOSTI
Travnik i njegova okolica bili su u prošlosti poznati po zdravoj klimi i povoljnim uslovima za život. Svjedočanstvo o tome ostavili su mnogi putnici koji su u njemu boravili.
Prolazeći ovim krajevima na putu za Carigrad, Benedikt Kuripešić je 1530. godine zabilježio, da se tri sata hoda od Travnika nalazi selo Kruščica, iznad koga su topli izvori.
Turski putopisac Evlija Ćelebija, zabilježio je 1660. godine o Travniku između ostalog i ovo: “Klima je vrlo prijatna. Šta više kroz ovaj šeher protiče preko hiljadu vrela koja izviru ispod planine i vrtova. Čudo je božje da ova vrela zimi teku, a ljeti presuše. Ima mnogo vrtova i bašča...”
Mostarski pjesnik Bulbulija napisao je nadahnute stihove o Travniku:
“ Oni što su obišli svijet sve kut po kut, Vele da Travniku nema slike ni prilike. U njemu se čovjeku zbriše hrđa sa srca, Njegova voda i zrak razgaljuju dušu”!
Vjeruje se da su zdrava klima, oštar zrak, bujna vegetacija i dosta vode bili presudni da se vezirska stolica prenese u Travnik, nakon što je 1697. godine Sarajevo poharao i popalio austrijski princ Euegen Savojski.
Veliki poznavalac prošlosti Travnika, Derviš M. Korkut kazivao je zanimljivu priču o mnogobrojnim travničkim vrelima. Posebno se kao fenomen izdvajaju tri vrela koja izviru u neposrednoj blizini jedno drugom. Riječ je o Hazni, Jali i Dokuzima. Sva tri ova vrela odlikuju se veoma pitkom i “laganom” vodom koja se nikada ne zamućuje i ne presušuje, za razliku od obližnjeg Hendeka, koji teče samo u određenim periodima u godini, nakon jesenjih kiša i u proljeće kada se na Vlašiću počne topiti snijeg. Travničani su od davnina znali da je ova voda kvalitetna pa su je po pravilu koristili za piće i po nju dolazili iz udaljenijih dijelova grada. Tek pred Drugi svjetski rat geološka istraživanja su otkrila vrlo interesantan fenomen, da te vode ne potiču iz podzemnih rezervoara Vlašića, iako izviru na njegovim obroncima, nego vodenom žilom ispod korita rijeke Lašve dolaze čak sa suprotne strane, sa Vilenice. Ova planina je sastavljena od nepropusne gline i škriljevaca i stoga u njenim vodama nema vapnenca i drugih minerala, kao u vodama sa Vlašića koje protiču kroz krečnjačke dolomitne slojeve. Te vode su oštre jer u sebi sadrže veliku koncentraciju otopljenih minerala.
Travničani su od davnina poznavali vrijednosti prirodnih bogatstava, pogotovo se cijenio kvalitet vode, što se u ono vrijeme koristilo u preventivnoj medicini.
Islamski vjerski propisi o higijeni tijela i uzimanju abdesta ( ritualno pranje prije molitve) ustanovili su u kulturi islamskog svijeta poseban odnos prema vodi. Naročito se razvio kult tekuče vode, što je uticalo da se veoma rano u urbanim naseljima koja su se počela formirati dolaskom Turaka Osmanlija u ove krajeve, počinju graditi vodovodi koji vodu sprovode do uličnih česmi, šadrvana i hamama (javna kupatila). U Travniku su postojala dva vodovoda, jedan izgrađen već u 16. stoljeću u Donjoj Čaršiji i drugi kojim je vodu sa izvora Bunarbaša doveo u Gornju čaršiju bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica. Ovaj vezir je sagradio i vodovod za potrebe svoga ljetnikovca u selu Bačvice. Ovdje su vodovodne cijevi ( ćunkovi) bili izrađeni od gline, dok su u gradu to bili drveni tomruci. Pošto su pravljene od trošnog materijala i plitko ukopavane u zemlju, često su propuštale vodu, pa su takvi sistemi vodosnabdijevanja znali biti i izvorišta zaraznih bolesti .
Za razliku od grada, na selu su higijenske prilike bile veoma loše. Način stanovanja bio je primitivan. Kuće su najčešće imale samo jednu prostoriju u kojoj je boravila cijela porodica. Prozori su bili mali, pa nije postojala mogućnost provjetravanja, a po pravilu se u prizemlju nalazila štala.
Nerijetko su izbijale epidemije zaraznih bolesti: kuga, kolera, tifus, tuberkuloza, šarlah, lepra, sifilis, dizenterija i druge bolesti.
Kuga je posebno bila opasna, rijetko kada je zaobilazila i travničko područje. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 15. do 19. stoljeća ova opaka bolest Bosnom harala više od pedeset puta. Za Travnik su posebno ostale upamćene strašne godine kada je kuga znala prepoloviti broj stanovništva 1731-1732, 1742, 1783, 1813-1815. godine. Poznato je da je staro muslimansko greblje na Bašbunaru dobilo naziv Kupilo, po tome što je, dok su trajale epidemije, prosto kupilo Travničane.
U to vrijeme nisu postojale nikakve zdravstvene ustanove, stanovništvo je koristilo usluge narodnih liječnika, hećima, među kojima su se posebno isticali franjevci, koji su se školovali najčešće u Italiji i primjenjivali su nešto od savremene medicinske prakse sa zapada. Oni su koristili narodne medicinske knjige “ljekaruše” ili “likaruše” kojih je bilo mnogo po crkvama i samostanima i svaki fratar koji se bavio liječenjem imao je svoju “likarušu”. Ljekarstvom su se bavili i berberi - džerasi, oni su vadili zube, liječili glavobolju, visok krvni pritisak i druge bolesti. Liječenjem su se bavili i attari, preteče apotekara. Ovaj poziv su posebno njegovali Jevreji, koji su svojim dućanima spravljali lijekove i mehleme.
Narodni ljekari bili su samouki, liječili su mehlemima i ljekovitim travama, stavljanjem obloga, smoljanica, znojenjem, kađenjem, korištenjem pijavica i dr. Bilo je i vještih vidara koji su namještali polomljene kosti ruku i nogu, išćašene zglobove, a neki od njih su vršili i lakše hirurške zahvate. Sačuvalo se predanje o nekolicini poznatijih travničkih vidara. Porodica Benlić se bavila berberskim zanatom ali su bili poznati kao hećimska porodica. Liječenjem sifilisa bavili su se begovi Džere. Ali- hafiz Kopčić, zvani Hafiz-beg liječio je očne bolesti. Služio se medicinskom literaturom na turskom jeziku. Bio je u stanju izliječiti hronični conjuctivitis. Jevrejka Finci Luna bila je poznata kao babica, a namještala je iščašene udove. Hanuma Čajnička, zvana Sida, liječila je sve vrste rana i druge bolesti. I ona se služila turskim medicinskim knjigama i sama je spravljala lijekove.
Poznata je bila i baba Kata, zvana Katuša koja je liječila travama i smoljanicama, a namještala je i želudac. Radila je dugo poslije Drugog svjetskog rata u mahali Konator, a znanje je prenijela i na posvojenu kčerku Ljubu. Liječenjem ljekovitim biljem i mehlemima i danas se aktivno bavi Čedo Kobić koji je cijenjen travar u travničkom kraju.
Tradicionalna narodna medicina se prenosila s koljena na koljeno a znanje se ljubomorno čuvalo u krugu porodice.
U gradu su djelovali i školovani liječnici. Bili su to većinom stranci u službi bosanskih vezira. Historijski izvori su nam sačuvali spomen na neke od njih.
Tako je npr. lični liječnik vezira Muhsin-zade Abdulah–paše 1734. godine bio neki Zadranin Domenico Castelli.
U pašinom dvoru je 1765. i 1782. godine boravio kao liječnik Constantin Valentino, a 1783. godine Jovan sin Gajtanov.
César d’ Avenat, inače tumač u francuskom konzulatu bio je 1806. godine i liječnik vezira Husrev Mehmed-paše.
Mlečanin dr. Zennaro liječio je 1846. godine vezira Kamil-pašu, a 1846. godine se spominje dr. Franjo Franc iz Gorice kao bataljonski liječnik.
Sredinom 19. stoljeća djelovala je i prva bolnica u Travniku. Ona je služila samo za potrebe turskog garnizona, iznimno u hitnim slučajevima ljekarske usluge su pružane bogatijim i uglednijim stanovnicima Travnika. Osnovana je 1845. godine u Paša - mahali, u kući Ibrahimpašića-Kukavčića. Po austrougarskoj okupaciji u ovu prostranu zgradu bit će smještena vojna komanda pa se i danas taj lokalitet zove Komanda. O ovoj vojnoj turskoj bolnici svjedočenje nam je ostavio Britanac James Henry Skene (Džejms Henri Skin). Boravio je u Travniku 1851. godine i bio gost Omer-paše Latasa koji se neko vrijeme sa vojskom stacionirao u gradu. On iznosi podatak da se od ukupno 8000 vojnika samo 200 nalazi u bolnici. Zanimljivo da je tada bila povedena istraga, da li je kod nekih bolesnika bolest prouzrokovana neudobnim smještajem, što je Skene prokomentarisao slijedećom konstatacijom: “ Jedan bolestan čovjek od njih četrdeset u aktivnoj službi ne bi bio povod za uzbunu u našim bolnicama, za koje sumnjam da se održavaju tako dobro kao ova u Travniku”.
Prvu privatnu liječničku praksu u Travniku držao je Mađar, dr Gabor Galantaj. On je završio studij medicine u Pragu. Nakon sloma mađarske revolucije na čelu sa Lajošom Košutom 1848. godine, u kojoj je i sam učestvovao, sklonio se u Bosnu. Neko vrijeme je bio lični liječnik Omer –paše Latasa, da bi poslije u Travniku skoro dvije decenije služio kao gradski državni liječnik “fizik”. Naišavši na loše higijenske uslove u gradu počeo je preduzimati preventivne mjere na njihovom otklanjanju. Naredio je između ostalog, da se svaki bunar mora iskopati iznad septičkih jama. Pred kraj života živio je u Bugojnu, gdje je osnovao prvu ambulantu i prvu apoteku. Devedesetih godina prošlog stoljeća dr Galantaj je umro od kuge, od koje je obolio liječeći radnike na izgradnji željezničke pruge od Travnika do Donjeg Vakufa.
Na principima moderne medicine travničko zdravstvao se počinje razvijati tek po uspostavi austougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Odmah po okupaciji u Travniku je formirana austrougarska vojna bolnica za potrebe garnizona i komande žandarmerijskog krila.
Nova vlast je zatekla veoma loše zdravstvene prilike na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Teški uslovi života prouzrokovani dugogodišnjom dekadensom Osmanskog carstva, čije se slabosti uočavaju već u 17. stoljeću (veliki nameti na stanovništvo, česti ratovi i reforme koje je vlast pokušala provoditi, gladne godine i epidemije zaraznih bolesti), doveli su do toga da se u potpunosti iscrpi vitalnost stanovništva, pa statistički pokazatelji govore da je pred dolazak Austougarske ono bilo u odnosu na prirodni priraštaj prepolovljeno.
Da bi poboljšala zdravstvene uslove, Zemaljska uprava organizira 1878. godine javnu sanitetsku službu, a slijedeće godine Zdravstveni savjet.
U cilju sprečavanja zaraznih bolesti, posebno sifilisa, popularno nazvanog “frenk” koji je bio najrašireniji upravo u travničkom okružju, izdane su stroge naredbe, da se bolest mora prijavljivati nadležnim kotarskim organima, da bi se mogle poduzimati potrebne radnje kao što je izolacija u slučaju zaraznih bolesti, a primjenjivan je karantin i vakcinacija. To će polučiti dobre rezultate, smrtnost će biti smanjena, a nakon 5 godina broj stanovnika je već u porastu. Također su u svim kotarskim mjestima formirane i lokalne sanitetske komisije koje su bile zadužene za praćenje zdravstvenog stanja stanovništva, provjeru čistoče u svim javnim i komunalnim objektima, ispravnost živežnih namjernica u trgovinama, pijacama i dr. Izgrađen je gradski gravitacioni vodovod (1893-1902) kojim će voda sa izvora Bašbunar biti razvedena po svim javnim objektima, mnogobrojnim uličnim česmama, pa će Travnik u to vrijeme biti najopskrbljeniji grad vodom u BiH.

IZGRADNJA TRAVNIČKE BOLNICE
Iz sredstava gradske općine i uz pomoć Zemaljske uprave u Sarajevu izgrađena je u periodu od 1898. do 1899. godine Općinska bolnica u Travniku. Bila je to jedina veća bolnička ustanova u srednjoj Bosni, a zdravstvene usluge je pružala stanovnicima sa šireg područja travničkog okruga, gdje su bile organizirane samo ambulante. U Livnu je zbog velike udaljenosti bila izgrađena manja bolnica, a u Zenici u krugu Kaznione djelovala je manja privatna bolnica zatvorenog tipa.
Zgrada Bolnice je smještena između željezničke stanice i zgrade vojnog garnizona. Imala je 52 ležaja što se za kratko vrijeme pokazalo nedovoljnim pa je jedan broj bolesnika upućivan u Zemaljsku bolnicu u Sarajevu.
Objekat je rađen po tipskom planu kojeg je odobrilo Zajedničko ministarstvo i Zemaljska uprava za Bosnu i Hercergovinu. Zgrada se sastojala od glavnog i sporednog krila, građena je na sprat i imala je podrum.
U glavnoj zgradi je bila ambulanta sa čekaonicom, operaciona sala, kasnije i rentgen kabinet, kućna apoteka, mala laboratorija i sobe za liječnike. U sporednoj zgradi nalazila se kuhinja sa ostavom i ekonomatom, praonica sa sušionicom rublja, kupaonica, prostor za dezinfekciju, soba za izolaciju i kancelarije uprave. Na kraju bolničkog dvorišta podignute su četiri drvene barake u kojima su bili smješteni bolesnici zaraznih bolesti. Posljednja baraka je izgrađena 1910. godine. Uz Bolnicu je naknadno izgrađena manja izdvojena prizemna zgrada za mrtvačnicu. Bilo je uređeno prostrano dvorište s parkom.
Zgrada je priključena na gradski vodovod, a 1906. godine dobila je i struju.
Potrebe su uvijek bile veće od postojećih kapaciteta pa je 1910. godine broj kreveta proširen za još dvadeset.
Bolnički troškovi po danu liječenja su bili utvrđeni po klasama. Prva klasa je po danu plaćana 2 krune, a druga klasa 1,20 kruna. Postojala je zakonska obaveza da se u bolnicu primi svaki bolesnik, a ako su mu primanja bila niska i nije bio u mogućnosti plaćati liječenje, subvenciju je snosila općina ili Zemaljska vlada u Sarajevu. Liječenje veneričnih i drugih zaraznih bolesti bilo je oslobođeno plaćanja.
Radi suzbijanja endemskog sifilisa i drugih kožnih bolesti ( šuge, fuvusa) otvorena je pri Općoj bolnici specijalna ambulanta, koja je kasnije prerasla u samostalnu ustanovu. U njoj su liječnici vršili preglede i liječenje na državni trošak.
Za radnike Tvornice duhana u Travniku Zemaljska duhanska uprava organizirala je 1909. godine bolesničku blagajnu sa liječnikom, kojoj se pridružila i blagajna Tvornice šibica “Dolac”, kasnije i druge činovničke blagajne. Zajednička ambulanta za sve radnike otvorena je 1910. godine. U okružnoj i kotarskoj upravi bio je zaposlen po jedan liječnik koji je nadzirao zdravstvene prilike na tom području i poduzimao mjere na sprečavanju epidemija.